Pustinja

Postoji točka dodira
U mojoj misli,
Ne baš pojam,
već slika zlatnobijelog
pješčanog praha u pokretu
koji se uzdiže do oceana,
ona me doziva k sebi
U njoj, postojim,
I ne postojim,

Postoji točka dodira
U mom tijelu,
Tetovirani otisak
na stražnjoj strani
svijesti koja prodire
u nijemo sjećanje
riječima “Eto, dijete
moje, vidi, to je pustinja”

Postoji točka dodira
U mom biću,
Slika gazele
koja trči
pod ledenim zvijezdama
obavijena tamom

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s