Kada bi bilo onako kako nije

Kada bi bilo onako kako nije –
stihovi bi se sami pisali u
zatišju vjetrova, pješčanih
oluja, ona bi navukla svoja
čekanja na prst, lagano,
poput mekih oblaka ljeti,
on bi bio sunce koje nikad
ne zalazi nad njom, morske
vode slijevale bi se u potoke,
privučene nerazgovjetnim
jezikom, nečijom žudnjom za
lutanjem, skretanjem van vlastitih
korita…Zore bi vječno uranjale u
suton, ohrabrene zaboravom
ljudskih sjećanja… on bi,
ponesen vlastitim osjećajem,
uzaludno skidao mjesečeve zrake,
biserje, za nju, ona bi ih odbijala,
uz pratnju dosadnih kiša u ritmu
tam-tama, snježnih pahuljica,
krivudavih ožiljaka na nečijem
starom prozoru… Najviše bi se
plesalo u sumrak, u sjenama,
melankolijama padajućih
krošnji, zametenih tragova
tuđih, vlastitih snova…
vatre bi ledeno snivale,
snijegovi bi i dalje
kasnili, ptice bi grlile
same sebe, svoju
sadašnjost, upadale u
vlastiti let…

Copyright Mina Ray 2016

Advertisements

One thought on “Kada bi bilo onako kako nije

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s