Kada bi bilo onako kako nije

Kada bi bilo onako kako nije –
stihovi bi se sami pisali u
zatišju vjetrova, pješčanih
oluja, ona bi navukla svoja
čekanja na prst, lagano,
poput mekih oblaka ljeti,
on bi bio sunce koje nikad
ne zalazi nad njom, morske
vode slijevale bi se u potoke,
privučene nerazgovjetnim
jezikom, nečijom žudnjom za
lutanjem, skretanjem van vlastitih
korita…Zore bi vječno uranjale u
suton, ohrabrene zaboravom
ljudskih sjećanja… on bi,
ponesen vlastitim osjećajem,
uzaludno skidao mjesečeve zrake,
biserje, za nju, ona bi ih odbijala,
uz pratnju dosadnih kiša u ritmu
tam-tama, snježnih pahuljica,
krivudavih ožiljaka na nečijem
starom prozoru… Najviše bi se
plesalo u sumrak, u sjenama,
melankolijama padajućih
krošnji, zametenih tragova
tuđih, vlastitih snova…
vatre bi ledeno snivale,
snijegovi bi i dalje
kasnili, ptice bi grlile
same sebe, svoju
sadašnjost, upadale u
vlastiti let…

Copyright Mina Ray 2016

Advertisements

Saudade

Like
the vine
that misses
the strength
of its roots,
its grapes
maturing
slowly
under
the sun,

the sailing
ship
that awaits the
wind,
before speeding
towards
an unknown
destination,
not yet
discovered,

the sound
that completes
the silent image,
moving
particules
of air, sonic
waves,
creating
meaning,

the diacritic
sign
that needs its
place
over the letters
s, z, or
c,
to cross over
to the position
above the
line,

Closing
the circle
of life,

He        misses her